Neki najuspješniji Hollywoodski filmovi nastali su po uspješnim dramama ili adaptiranim romanima. Uvijek mi je zanimljivo otkriti da je neki film snimljen po drami nakon njenog trijumfa na kazališnim daskama. Neki filmovi očita su adaptacija predstava. To se najviše primjećuje na radnji temeljenoj na dijalozima i monolozima, ali i na kompleksnim likovima koji nedvojbeno nose cijelu radnju. Filmovi nastali iz kazališnih drama najčešće se, baš poput tih drama, odvijaju na ograničenim prostorima, jednostavnim okolinama koje ne odvlače pažnju gledatelju, pa time dozvoljavaju neometanu interakciju među likovima.
Ovakvi filmovi vrlo su često mamci za Oskara, upravo zbog jake dramaturgije i veoma razvijenih karaktera koji dozvoljavaju glumcima da pokažu sav svoj talent. U ovom postu prisjetit ću se nekih takvih filmova. Bit će to slavni, nagrađivani filmovi, nastali od slavnih, nagrađivanih predstava.
Naravno da ova lista nije nikakav službeni Top 5, samo podsjetnik na neke dobre filmove i kazališne komade. Ako niste gledali predstavu, pogledate film i upit ćete svu esenciju originalne drame. Zato nikako nemojte propustiti pogledati sljedeće “komade”:
Tramvaj zvan čežnja (1951)
Ovaj filmski klasik nastao je po jednoj od najpoznatijih drama slavnog Tennesseeja Williamsa. Apsolutni užitak za oči, film je vjerno prenio ne samo dramsku priču, već i okruženje te atmosferu predstave. Gotovo cijela radnja odvija se na jednoj lokaciji, u stanu glavnih likova. Sva moć ovog filma, baš kao i predstave, proizlazi iz odlične glume. Williams je u drami uspio nevjerojatno dobro razraditi nekonvencionalne, kompleksne karaktere, te stvoriti izuzetno dinamičnu radnju samo preko njihovih moćnih dijaloga.
Likovi Blanche i Stanleya Kowalskog i danas su kultni, baš kao i mnogi citati iz djela. Kowalskog je glumio Marlon Brando, koji je u filmu, s još osam glumaca, reprizirao svoju kazališnu ulogu. Jedina značajna uloga koja nije pripala glumici iz kazališne predstave bila je ona Blanche DuBois. Umjesto Jessici Tandy, koja je glumila Blanche na Broadwayu i za tu ulogu dobila i Tonyja, pripala je Vivian Leigh. Leight je tada bila veoma popularna glumica zbog svoje uloge Scarlett O’Hare u filmu Zameo ih vjetar, pa ju je produkcija htjela u ovom filmu, kako bi imali bar jedno poznato ime, budući da Brando tada još nije bio poznat van kazališnog miljea.
Ali nitko zbog toga nije požalio. Vivian Leigh je za ovu ulogu dobila Oscara, što ne čudi jer je savršeno portretirala psihički rastrojenu Blanche. Tim više što je i sama glumica bolovala od bipolarnog poremećaja. Stil glume Vivan Leigh bio je u savršenom kontrastu s glumom Marlona Branda, ali to je u ovoj drami savršeno funkcioniralo. Branda je za ovu ulogu izabrao sam Tennessee Williams, iako je tada bio još posve nepoznat glumac, a izabran je među nekim velikim glumačkim imenima tog vremena.
Tennessee Williams je za ovu dramu dobio Pulitzera, te posve opravdao titulu jednog od trojice najboljih američkih dramskih pisaca 20. stoljeća.
Let iznad kukavičjeg gnijezda (1975)
Ovaj film jedan je klasika Miloša Formana. Nastao je prema romanu Kena Keseya “Kukavičje gnijezdo”, njegovog prvog romana kojeg je napisao nakon što je radio s veteranima u bolnici. Knjiga je izdana 1962. godine, a već sljedeće po njoj je napravljena predstava. U premijernim izvođenjima predstave glumili su Kirk Douglas, William Daniels i Gene Wilder. 1975. godine po istom djelu snimljen je i film s Jackom Nicholsonom u glavnoj ulozi. Iako je ovo jedna od kultnih Nicholsonovih uloga, uloga je originalno bila namijenjena Jamesu Caanu ili Burtu Reynoldsu.
Zanimljivo je da Ken Kesey nije bio ni malo zadovoljan kako je njegova knjiga adaptirana u scenarij za film, pa se zakleo da ga nikada neće pogledati. Ipak, film je 1976. godine zaradio pet Oscara, među kojima je bio onaj za najbolje adaptirani scenarij. Ostala četiri Oskara osvojena su u svim glavnim kategorijama – onima za najbolji film, glavnog glumca, glavnu glumicu i najboljeg redatelja.
Amadeus (1984)
Film “Amadeus” još je jedno apsolutno remek-djelo Miloša Formana. Ova glazbeno-scenska rapsodija 1985. godine pobrala je osam Oscara, među kojima je i onaj za najbolji film, redatelja, glavnog glumca, adaptaciju scenarija, a onda i za najbolje kostime, šminku i glazbu. Dok gledate film, jasno vam je zašto je film osvojio Oscare upravo iz tih kategorija.
Film govori o najboljim stvaralačkim godinama glazbenog genija Wolfganga Amadeusa Mozarta i svih kontroverzi u koje se zapleo njegov život. Obožavan i omražen, ali neospornog talenta, Mozart je u ovom filmu prikazan kao rock zvijezda. Mozarta je glumio Tom Hulce, iako su audiciju za ovu ulogu prošli i Tim Curry i Mark Hamill, glumci koji su istu glumili na Broadwayu.
Predstava “Amadeus” prvi put izvedena je 1979. godine u Londonskom narodnom kazalištu. 1980. godine prvi put je igrala na Broadwayu, s Ianom McKellenom i Timom Curryjem u glavnim ulogama, te je 1981. godine dobila Tonyja za najbolju predstavu.
1984. godine kazališni komad adaptiran je u film, koji je iste godine osvojio Oscara za najbolji film.
Čelične magnolije (1989)
“Čelične magnolije” pravi je ženski film. Pod time ne mislim sladunjavi stereotip ljubavnog filma namijenjen ženskoj publici, već pravi pravcati snažni film o ženama i s isključivo ženama u glavnim ulogama. Drama “Čelične magnolije” Roberta Harlinga, po kojoj je film napravljen, nije sadržavala ni jednu mušku ulogu. Žene su, naravno, pričale o muškarcima, ali muškaraca u predstavi nije bilo. Film je to malo ublažio, ali muške uloge ovdje su samo sporedne.
Ženske uloge nose velike zvijezde osamdesetih – Sally Field, Dolly Parton, Shirley MacLaine, Daryl Hannah i Julia Roberts. Julia Roberts je, pored Meg Ryan i Winone Ryder bila tek treća razmatrana za ulogu. Ipak, s njome si je priskrbila svoju prvu nominaciju za Oscara.
Ova snažna drama govori o skupini žena u jednom malom gradiću. One zajedno prolaze kroz sve svoje probleme, pa većina radnje proizlazi iz njihovih razgovora. Oni su, kao i svi ženski razgovori, sastavljeni od tračeva, šala, smijeha, mudrosti, plača, histerije i tako u krug.
Dramu je Harling napisao u čast svojoj sestri i to brzo nakon njene smrti. Upravo sestra i njezine prijateljice iz sestrinstva poslužili su mu kao inspiracija za snažne ženske likove u ovoj drami.
Chicago (2002)
Chicago je slavni Broadwayski mjuzikl koji je veliki uspjeh ostvario i na filmskom platnu. Film iz 2002. godine bio je nominiran za čak 12 Oscara i to u gotovo svim važnim kategorijama. Dobio ih je osam, među kojima su i onaj za najbolji film, sporednu glumicu, kostime, pjesmu i zvuk.
Mjuzikl je napravljen po istoimenoj kazališnoj drami Maurina Dallas Watkinsa. Watkins je dramski tekst napisao nakon što je kao novinar Chicago Tribunea 1924. godine pratio suđenje dvjema ženama optuženim za ubojstva svojih supružnika i ljubavnika, što je bilo veoma intrigantno za to vrijeme.
Drama je 1927. godine najprije adaptirana u nijemi film, a zatim 1975. godine i u mjuzikl. 2002. godine po njoj je snimljen i uspješni film “Chicago”.
Closer (2004)
“Closer” je možda najmanje poznati film s ove liste, ali nije ni malo lošiji. Drama, a kasnije i film, prati četvero ljudi, dva ljubavna para čiji se međusobni odnosi isprepliću na ljubavnom, seksualnom i prijateljskom planu. Na pomalo intrigantan način priča istražuje esenciju ljubavnih odnosa, iznoseći sve ono što te odnose čini teškima, ali i neodoljivima.
Priča predstavlja četiri potpuno različita karaktera, od kojih ni jedan nije crno-bijeli. Karakteri prezentirani u glavnim likovima najveći su adut filma. Ni malo površni, posve komplicirani i pomalo destruktivni, intrigiraju gledatelja, navodeći ga da postavlja pitanja o vlastitoj osobnosti, ali najviše o vlastitom odnosu sa svojim (životnim ili ljubavnim) partnerom.
Dramu “Closer” napisao je engleski dramaturg Patrick Marber, a predstava napravljena po njoj imala premijeru u Londonskom Kraljevskom narodnom kazalištu 1997. godine. U Americi je počela igrati 1999. godine, nakon čega je 2004. godine adaptirana za film u režiji Mikea Nicholsa. Film je zaradio dvije nominacije za Oscara i to za sporednu mušku i žensku ulogu, koje su igrali Clive Owen i Natalie Portman.
August: Osage County (2013)
“August: Osage County” crna je komedija poznatog američkog pisca i dramaturga Tracyja Lettsa. Letts je 2008. godine za ovo djelo dobio Pulitzera za najbolju dramu. 2007. godine komedija je uprizorena i premijerno izvedena u Chicagu. Nešto kasnije iste godine, počela se prikazivati i na Broadwayu. Nakon nešto manje od 650 izvođenja, prestala se igrati 2009. godine.
2013. godine Letts je adaptirao scenarij svoje drame u filmski. Uloge iz djela dodijeljene su velikim glumcima, među kojima su Meryl Streep, Julija Roberts, Sam Shepard, Chris Cooper, Ewan McGregor, Benedict Cumberbatch i Juliette Lewis. Meryl Streep i Julia Robert za svoje su uloge bile zasluženo nominirane za Oscara. Kroz cijeli film osjeća se dominacija ovih glumica, što nije ni čudo s obzirom na karaktere koje su portretirale.
Film prati jednu, poprilično disfunkcionalnu obitelj iz Oklahome. Tri sestre (sa svojim partnerima i obitelji) okupljaju se u roditeljskoj kući nakon nestanka njihova oca, pisca i alkoholičara, kako bi bile uz majku, inače ovisnicu o lijekovima i oboljelu od raka. Osim njih, u kuću dolazi i majčina sestra sa svojom obitelji. Ovaj događaj samo je potaknuo raspirivanje animoziteta među članovima obitelji, vađenju nekih starih kostura iz ormara i prizivanju zlih duhova iz prošlosti.
Ovo je također priča kojom dominiraju karakteri i međuljudski odnosi, ali njihovu težinu ublažavaju crnohumorni dijalozi i situacije, stoga ni u jednom trenutku djelo nije dosadno. Svakako vrijedi pogledati ovu rapsodiju odlične glume najvećih Hollywoodskih glumaca danas.
Fences (2016)
“Fences” je film koji je ove godine uspio ući u trku za Oscara s nominacijama za najbolji film, najbolji adaptirani scenarij, mušku glavnu ulogu i žensku sporednu. Film je adaptacija kazališnog scenarija Augusta Wilsona. Wilson je napisao deset djela objedinjenih u veliki “Pitsburški ciklus”. “Fences” je šesto djelo unutar tog ciklusa. Wilson je za njega 1987. godine dobio Pulitzera za najbolju dramu, a predstava igrana po ovom scenariju iste je godine dobila i Tonyja.
Predstava “Fences” u Americi je počela igrati 1983. godine. U glavnim ulogama igrali su James Earl Jones i Mary Alice, oboje dobitnici nagrade Tony za svoje uloge. 2010. godine predstava se ponovo počela izvoditi i to s Denzelom Washingtonom i Violom Davis u glavnim ulogama. Iste je godine osvojila još jednog Tonyja za najbolju predstavu, a glavni glumci nove postave osvojili su Tonyje za glumu. 2016. godine Denzel Washington je snimio istoimeni film po adaptiranom scenariju, a svi glavni glumci reprizirali su svoje uloge i u ekranizaciji ovog djela.
Iako je film nominiran za Oscara i u kategoriji adaptiranog scenarija, kritike filmu zamjeraju upravo taj aspekt. Kroz cijeli film jasno dominira kazališna atmosfera. Sva radnja usmjerena je isključivo na likove, njihove dijaloge, monologe i općenito međusobnu interakciju. Gluma u ovom filmu nevjerojatno je snažna, ali njezina snaga uspjela je nadglasati sve ostale aspekte.
Glavna ideja filma vrti se oko prikaza snažne ličnosti oca jedne crnačke obitelji, koja pokušava preživjeti u svijetu u kojem vlada bijela dominacija. Teško djetinjstvo i život pun borbe, od oca su napravili alkoholičara, cinika i dominantnu mušku figuru koja doslovno vlada svojom obitelji. Ipak, ne može se reći da u toj obitelji nema ljubavi, kao što se ne može reći da u tom ocu nema brige za one o kojima skrbi. Problem je što ta briga guši njegovu obitelj, pa i njega samoga, te ga time tjera u ovisnost i promiskuitet. Ovaj film jasno potvrđuje da dobre namjere nekada vode u Pakao.
Radnja filma, iako iznesena isključivo u međusobnim odnosima i dijalozima, svejedno ima moćnu poruku i definitivno može zaintrigirati gledatelja, dovoljno da oprosti manjak žive filmske akcije.
Odgovori